Srebrenica.
Grad koji mi je u sećanju ostao nekada davno kada sam kao dete sa ocem odlazio na njegove inženjerske turneje po zabačenim delovima tada Jugoslavije. Varošica podno zelenih bosanskih brda, hotel u centru, džamija preko puta, sve mi je nekako izgledalo kao da je varoš smeštena udno nekog fildžana.
Par decenija kasnije slabo se setim Srebrenice kao mirne i pitome bosanske varošice; setim se Srebrenice, stratišta koje će zauvek obeležiti jednu epohu u istoriji Balkana i Evrope, Srebrenice koja je postala stravični simbol raspada moje rodne zemlje - Jugoslavije.
Genocid.
Reč koja se u poslednjim godinama u Srbiji izbegava izgovoriti čak i kad se pominje fašistički genocid nad Jevrejima ili osmanlijski genocid nad Jermenima.
Genocid je retka reč koja je postala matematički pojam, prebojava se, njena se upotreba statistički obrađuje, određuje se koliko puta je pristojno izgovoriti ili napisati je, koliko preterano, a koliko je usmereno protiv pomirenja na prostorima bivše SFRJ.
Taj fenomen koincidira sa dolaskom na vlast "ekipe" koja je svoj politički identitet izgradila na frazama poput "100 muslimana za 1 srbina", vršeći vlast tih ratnih godina i bivajući veoma uticajna u vlasti Srbije, "ekipe" koja se veoma nelagodno i nervozno oseća pri svakom pomenu genocida.
Razumljiva je njihova nelagoda. Oni su bili i jesu deo političkog establišmenta Srbije pod čijom direktnom i indirektnom pomoći započinje i vodi se rat u Bosni koji će kulminirati genocidom u Srebrenici. Oni su lupali u bubnjeve rata svim silama.
Ono što je nejasno zbog čega se iko više u Srbiji oseća nelagodno pri pomenu reči genocid?
Zašto bi se iko osećao odgovornim zbog zločina koji nije izvršio, inspirisao, poticao ili podržavao?
Zašto pojedinac sebi na vrat kači teret genocida, zašto pristaje da taj teret preuzme u ime onih koji ga jesu inspirisali, podržali i počinili?
Zašto iko sebi nameće teret kolektivne odgovornosti za delo počinjeno od strane imenovanih pojedinaca koji su produkt ideologije čiji su današnji vladari Srbije bili arhitekte?
Genocid nije kolektivni zločin, ma koliko ljudi da je u njemu učestvovalo.
Genocid je čin inspirisan od strane izvitoperenih pomahnitalih zločinaca koji imaju svoja imena i prezimena.
Ja, vi, mi nismo odgovorni za genocid počinjen u Srebrenici, ali jesmo odgovorni za to da se taj bezumni akt pojedinaca nikada ne zaboravi. Jesmo odgovorni da ne dozvolimo "ekipi" iz 90-tih da svoju odgovornost, moralnu i političku, prevale na sve nas.
Pre nekoliko meseci novinar i tviteraš Dušan Mašić pokrenuo je ideju da se 11.07. na trgu ispred skupštine okupe ljudi, 7000 je simboličan broj, koji žele da jednom zauvek javno i glasno osude genocid u Srebrenici kao i da time naprave otklon od kolektivizacije zločina koju sami sebi nameću ljudi širom Srbije, u ime i za račun podele tereta savesti gorepomenute "ekipe".
Po količini negativnih reakcija i pretnji može se zaključiti koliko je nastojanje "ekipe" da kolektivizuje krivicu daleko odmaklo. Mnogo se pristojnog sveta izjašnjava u prilog "ekipi", pomažući im time da se kolektivizuje krivica koja jeste lična i samo lična.
Kao što bi
Odgovornost.
Odgovornost za genocid u Srebrenici nepobitno je utvrđena. Leži na delu rukovodstva tadašnjih organa i vojske Republike Srpske. Tu nema ni kolektivizma niti ga je ikada bilo. Imena i prezimena su poznata, odgovornost dokazana brojnim dokumentima i o tome rasprave nema.
Ja se ne osećam odgovornim, ne poznajem nikoga ko je u tom zločinu učestvovao, nemam tereta kolektivne odgovornosti makar je neko rekao da to radi umesto mene i zbog mene. Laže!
Ono za šta jesam odgovoran je da se taj gnusni akt bezumlja nikada ne ponovi, da ga dobro upamtimo kao GENOCID - nameru da se trajno iskoreni jedna grupa ljudi.
Žrtve nemaju veru i naciju, ali zločinci je imaju. U ovom zločinu počinioc je Srbin, a vera pravoslavna. Veću sramotu niko u istoriji Srba naneo nije do zločinci koji su zaklonjeni iza nacije i vere doslovno potamanili hiljade krivih ili ne ali ljudskih bića druge nacije i vere i zato je pominjanje ovog zločina teret koji upravo svaki Srbin treba da ponese, da opomene buduće naraštaje kakvu su ljagu na nas bacili naši sunarodnici, ma koliko to bilo teško i neprijatno.
Jasnom osudom genocida i njegovih počinioca ja se distanciram od svih onih koji žele da tu odgovornost velikodušno svale na mene i vas i naše potomke, pa bili oni stranci ili Srbi.
Lično.
Idem 11.07. na trg ispred skupštine.
Idem da se poklonim senima mrtvih koji krivi ili ne nisu imali nikakvu šansu.
Idem jer se stidim onih koji su ukaljali čast i obraz srpskog vojnika koji nikada u istoriji nije ubijao zarobljenike, nije činio ratne zločine, nikad do 11.07.1995.
Ako sam imao hrabrosti da ratujem, imam hrabrosti i da legnem.
